SOCIOLOG MARKO ŠKORIĆ O INSTITUCIONALIZOVANOM NASILJU
U Srbiji je lojalnost jača od zakona22.07.2025.
1. Kako kao sociolog objašnjavate činjenicu da se u društvu sve češće opravdava i relativizuje nasilje nad građanima koji protestuju ili izražavaju politički stav?
Pravdanje ili čak afirmacija nasilja prema političkim neistomišljenicima predstavlja posledicu ključnih društvenih procesa koji narušavaju društvenu koheziju i menjaju normativni okvir društva. Svako društvo počiva na konsenzusu o prihvatljivom i neprihvatljivom ponašanju i u stabilnim liberalnim demokratijama fizičko nasilje kao sredstvo rešavanja političkih nesuglasica spada u kategoriju nedopustivog. Međutim, u stanju produžene političke polarizacije ovaj konsenzus erodira i nastupa ono što sociolozi zovu anomijom - stare norme gube snagu, postaju nejasne ili nestaju, a nove se nisu uspostavile. Zato dolazi i do relativizacije nasilja, naročito od strane vladajuće strukture. To se može tumačiti kao odgovor na krizu legitimiteta, koja se manifestuje kroz masovne proteste nakon pada nadstrešnice. Tako je nasilje nad “našima” zločin, dok se nasilje prema “njima” interpretira kao “legitimna odbrana”, “uvođenje reda” ili čak “patriotski čin”.
Srbija je fragmentirano društvo u kom duže vreme koegzistiraju oštro suprotstavljene identitetske grupe (“mi” protiv “njih”). Zato se politički protivnici ne vide više kao sugrađani sa drugačijim mišljenjem, nego su postali apstraktna i neprijateljska kategorija - "izdajnici", "strani plaćenici", "rušitelji države" i slično. Takvim predstavljanjem, koje je svakako oblik dehumanizacije, nasilje se lakše pravda zato što se društvena distanca transformiše u moralnu distancu.
2. Koja je uloga medija u normalizaciji nasilja?
Jasno je da mediji pored izveštavanja govore publici kako da misli i kako da se oseća povodom aktera i događaja. Zato ih ne smemo posmatrati samo kao pasivne prenosioce informacija ili neutralno ogledalo stvarnosti. Radi se o moćnim društvenim akterima koji aktivno konstruišu našu percepciju stvarnosti i samim tim imaju i presudnu ulogu u tome kako nasilje biva shvaćeno, te mogu i da ga opravdaju i normalizuju. Ta moć je evidentna već na prvom koraku, kada se odlučuje šta je vest, a šta nije. Nakon toga, izuzetno je važno uokviravanje ili kadriranje, jer neki događaj može da se predstavi na potpuno drugačije načine. Akteri protesta mogu da se predstave kao “opozicija”, “demonstranti”, “ekstremisti”, “teroristi”, “špijuni”, čime se učitavaju moralne kvalifikacije. Isto tako, akcije policije mogu da se nazivaju “brutalnom represijom” i “uspostavljanjem javnog reda i mira”.Naravno, neko će reći da sve strane koriste oštru retoriku, ali tu moramo razumeti fundamentalnu asimetriju moći - jedno je kada građanin ili opozicija kritikuje vlast, što je suština demokratije, a sasvim drugo kada državni aparat svom svojom medijskom mašinerijom sistematski dehumanizuje građane. To nije debata, to je (priprema za) nasilje.
Ako se u prorežimskim medijima mesecima uporno govori o “hibridnom ratu”, “obojenoj revoluciji” ili “majdanskom scenariju”, protesti pored političke dimenzije dobijaju i bezbednosnu, što omogućava lakše prihvatanje nasilja kao “neophodnog” i “patriotskog” čina. Svi ovi mediji vlastima daju moralno pokriće za represiju. I konačno, kada se agresivna retorika i dehumanizacija konstantno ponavljaju, postaju deo uobičajenog političkog folklora. Moralnim i emocionalnim otupljivanjem nasilje prestaje da bude incident i postaje prihvatljivo stanje, tako da krajnji rezultat nije samo njegova normalizacija, već uništenje javne sfere kao prostora za racionalni dijalog i njena potpuna transformacija u arenu za permanentni politički sukob.
3. Šta govori o stanju društva kada najviši predstavnici vlasti, uključujući predsednika, javno brane nasilnike, relativizuju njihove postupke i kada pravosudne institucije oslobađaju počinioce brutalnog nasilja, čak i kada postoje video-dokazi i brojni svedoci?
Takva situacija predstavlja simptom strukturne patologije društva. Predsednik države trebalo bi da ima ključnu simboličku ulogu u društvu i da brani najvažnije društvene norme i vrednosti. Međutim, kada stane u odbranu nasilnika, on sprovodi takozvanu normativnu inverziju - antidruštveno ponašanje u vidu nasilja i primitivizma predstavlja se kao patriotski čin, a prodruštveno ponašanje u vidu mirnog građanskog protesta i borbe za javni interes etiketira se kao izdajničko i antidržavno. Na taj način vlast ne samo da toleriše pomenuto stanje anomije, nego ga i aktivno proizvodi i legitimiše. Upravo takva normativna inverzija sa najvišeg mesta direktno stvara politički i društveni ambijent u kom je funkcionisanje zarobljenog pravosuđa ne samo moguće, već i očekivano.To što se dešava predstavlja posledicu zarobljene države, u kojoj pravosuđe prestaje da bude nezavisna grana vlasti i postaje instrument u rukama vlasti. Umesto vladavine prava imamo vladavinu pomoću prava, koje postaje alat za ostvarivanje ciljeva vlasti i zaštitu njenih interesa - sudovi i presude služe samo za davanje legalnog pokrića za političke odluke. Oslobađanje nasilnika bliskih vlasti nije greška sistema, već je reč o o sistemu koji je dizajniran da tako funkcioniše u zarobljenoj državi.
Marko Škorić, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu
4. Da li se u ovakvim slučajevima može govoriti o institucionalizovanom nasilju i na koji način ono utiče na poverenje građana u državu i institucije?
Da, upravo je o tome reč. Ovde se ne radi o nasilju koje se dešava uprkos sistemu, već zbog sistema i pomoću njega. Ono je politički motivisano, sistemsko i predvidivo, u smislu da se uvek ponavlja po sličnom obrascu i usmereno je na iste mete - političke neistomišljenike, kritičare režima i slično. Pored toga, sprovodi se uz zaštitu institucija - policija ga ignoriše, tužilaštvo sabotira, a sudovi amnestiraju.Poverenje je temelj demokratskog društva i počiva na uverenju da institucije funkcionišu nepristrasno, predvidivo i u javnom interesu. Gubitak institucionalnog poverenja nije samo apstraktni osećaj razočaranja, već ima i praktične posledice - institucije prestaju da se percipiraju kao servis građana, gube moralni autoritet i postaju instrument za kontrolu i disciplinovanje građanki i građana, dok društvo kao celina postaje apatično, anomično i atomizovano. Na taj način autoritarnoj vlasti se omogućava da lakše vlada, jer se smanjuje kapacitet za organizovani otpor.
Svi ovi procesi narušavaju i takozvanu ontološka sigurnost, koja počiva na osećaju da je svet u kom živimo stabilan, predvidiv i smislen. Stoga poverenje u institucije nije samo političko ili pravno pitanje, nego i psihičko, jer su funkcionalne institucije čuvari našeg osećaja poretka i normalnosti.
5. Kako ovakva praksa oblikuje ponašanje mladih i njihovo shvatanje o tome šta je dozvoljeno, a šta nije, posebno u pogledu nasilja i društvene pravde?
Uticaj svega navedenog na mlade sigurno jeste najrazornija dugoročna posledica po društvo, jer vlast sistematski radi na tome da što više utiče na oblikovanje društvenog i moralnog koda stasavajućih generacija. Danas, posmatrajući karijere i nekažnjivost nasilnika bliskih vlasti, mnogi mladi vide da uspeh u Srbiji ne zavisi od znanja, rada i talenta, već od lojalnosti i pripadnosti vladajućoj grupi. Umesto da se identifikuju sa vrednostima kao što su pravda, jednakost i solidarnost, oni uče da je moć važnija od prava, a lojalnost jača od zakona. Ovakva svakodnevica stvorila je generacije koje su se sve ređe pitale šta je ispravno, a sve češće šta je korisno i bezbedno za njih same.
Ipak, pad nadstrešnice pokazao je da je moguće i na drugačiji način reagovati na ovakav sistem i da indoktrinacija koja ide od vrha nije svemoguća. Umesto dominantne apatije i oportunizma pojavili su se bunt i borba. Mnogim mladim ljudima postalo je jasno da se izgubljeno poverenje i sloboda mogu aktivno stvarati i osvajati na ulici, fakultetu, u lokalnoj zajednici i slično.
Trenutno svi svedočimo procesima koji redefinišu pojam pravde i premeštaju je iz domena apstraknog u konkretnu, svakodnevnu borbu. Kategorija dozvoljenog i prihvatljivog postaje sve ono što je neophodno da bi se odbranilo ljudsko dostojanstvo.
6. Zašto ste odlučili da se priključite GP Solidarnost? Šta Vas je privuklo?
Smatram da je došao trenutak kada je društvena pasivnost postala moralno neodrživa. Dok se pred našim očima odvija urušavanje pravde, jednakosti i solidarnosti i besomučno propagiranje nacionalizma, ovakvo aktiviranje video sam kao svoju građansku dužnost. Evidentno je da u Srbiji postoji višedecenijsko zanemarivanje leve ideologije, koja treba da bude osnova puta ka ozdravljenju društva, jer još uvek možemo da postanemo moderna i pravedna evropska država.U tom smislu, GP Solidarnost spaja dve ključne stvari koje nisu uobičajene na našoj političkoj sceni - iskrenu levu ideologiju sa jasnim sistemom vrednosti i horizontalnu organizaciju koja ne počiva na autoritetu lidera, nego na sučeljavanju i sintezi različitih ideja, tako da se temelji i gradi na snazi argumenata i zajedničke akcije. Za mene je to bilo presudno, jer ne možete autoritarnim metodama graditi demokratiju, niti se možete nacionalizmom boriti za jednakost. Suština jeste u tome da drugačija politika nije samo moguća, nego da ona već postoji.